.marginalno.

Gledam to prokleto brdo kroz prozor i mislim si gledaš li ga i ti ponekad, misliš li na mene dok ga gledaš? Misliš li na naše zajedničke dane, na prekrasno vrijeme koje smo utjelovili zajedno?
Ponekad se tako zagledam u daljinu brda i osjetim da si kraj mene, tako je realno da mi se koža naježi od topline tvoga tijela. Ali nikad nisi tu, nikad više niti nećeš biti. No nije bol što znam da nisi tu, nije bol u tome što znam da nema nade.
Bol je u tome što te i dalje osjećam svakim komadićem svoje duše.

Voli te srce moje...

Zapamtiti ću osjećaje koje sam jučer osjećao. Tek toliko da se više nikada ne osjetim tako.

Ima jedna mala u mojoj zgradi tj. u ulazu koja je brijem zaljubljena u mene. Što je najgore, cura je fakat slatka. Pitao sam starog koja je. Rekao mi je da je ona godinu dana mlađa od mene. Ponadao se da me mala interesira. Haha. Mala stalno uletava zamnom u lift, pokušava nešto pričati kad me sretne, ali uvijek to završava sa time da ona kaže nešto nesuvislo. Mislim da ću joj skratit muke i reći da imam dečka. Da. To bi bilo to.

I dok me u trenutku žara moj dildo snažno kara, znam da sam pogriješio što sam se predao, al sam se uplašio. Some kind of I guess.
Ništa više nije kao prije. Ne, ne, sve je otišlo u kurac kao kula od karata. Bijeg nije opcija - bijeg je obaveza, samo je pitanje kada ćeš ju izvršiti.
Napisao sam puno više, ali sam namjerno zbrisao.

Postajem svjestan čarobne večeri tek kad ona prođe.
A onda ju u sjećanju proživljavam iznova.
I maštam o tome da svaka večer bude takva.
Da se svaka noć pretvori u bujicu osjećaja.
Svaki dodir zadajem si sam.
Improviziram tu čarobnu večer.
Ali ne mogu ju ponoviti.
Ne mogu sve sam.

Ono što napraviš - vratit će ti se. Nadam se ne baš sve, jer bi mi se mnogo toga moglo vratiti. A opet, pitam se zašto imam naviku izderavati se na ljude do kojih mi je stalo bez razloga, a u trenutku kada se trebam postaviti za sebe i izboriti nešto - ne učinim ništa. I dok tu po blogu serem o tome kako sam nepoduzetan i kako bih trebao nešto učiniti po tom pitanju; ja ponovno ne činim ništa, život gledam kroz prozor, auti po cesti, djedica piša u grmlje, djevojčica nosi žutoplavu vrećicu punu špeceraja. A ja sjedim neoprane kose, s podočnjacima i cigaretom u prstima čiji pepeo pada po tipkovnici. Jučer mi je bio dobar dan. Jedan od rijetkih u zadnje vrijeme. Možda zato što sam konačno prošao uz cestu, pogledom pozdravio drugog djedicu koji piša u grmlje, prošao pokraj nove djevojčice koja nosi žutoplavu vrećicu punu špeceraja. Život se neće sam pokrenuti. Iako sam zadnjih dana najsretniji doma, zapravo znam da sam sebi nabacujem depresiju, a za nju krivim druge. Odlučio sam ukloniti aparaturu za alkoholiziranje iz sobe. Zašto mi treba alkohol da dođem do životnih spoznaja kada ih od pijanstva ionako zaboravim. Ne znam, kao da je nestala vedra osoba u meni, a meni se ne da potražiti ju. Moram nešto učiniti. Zato boce bye bye, vraćam pivu na balkon, ne treba mi to. Ne želim više biti čovjek izvana, a praznina iznutra. Ptica u zlatnoj krletci ionako nikada nije sretna, zar ne? Ne znam, vidjeti ću koliko je mene ostalo u meni.

Na WMP se stalno vrti sedam istih pjesama, a dim u sobi je stalno stanje. Stara vise ni ne pokusava otvoriti prozor, zna da ce uskoro ionako sve ponovno biti prepuno dima. Rekao sam starom da sam povremeno pusio travu, na sto je on rekao - ma da? Gdje to ima za kupiti. Ponekad me iznenade. Nemaju granica, ali ni sablone po kojoj djeluju. Prazna mi je boca votke. U kutiji nema pljugi. Hedonizam je problem samo zato sto je rupa bez dna. Koliko god ja pio, zabavljao se, pusio, itd. uvijek mogu ugurati jos nesto u bezdan pohote. Zadovoljstva su trenutna, ali intenzivna, a samim time i dovoljna. Prekjucer sam jeo grasak, a onda sam se u krevetu uz seks inspektore nalokao pivice, pa je grasak zajedno u dragocjenoj tekucini hmelja zavrsio daleko ispod mojih nogu u kanalizaciji. Nadam se da stakori vole grasak - ionako ga nisam probavio pa je bio gotovo svjeze kuhan. Najgore mi je ipak bilo kad mi je grasak zapeo u nosu prilikom bljuvanja. Vidi se da sam ispao iz stosa s tim riganjem. Ah, draga stara kilaza... Razmisljao sam da se bacim na neku dijetu, ali necu onu UN, to je tako lejm, ja cu smisliti novu dijetu - KGB (puni naziv 'KiloGram Bljuvotine'). Sad vam je zao kaj se vi toga niste ranije sjetili! E pa to je zato kaj nemate maste i pitam se jebeno koji kurac uopce pisete po tim blogovima. Trulez, sve mi smrdi po vasim nogama koje ne vadite iz tenisica zvanih 'nauceno djelovanje'. It's time for you to die

Koja bijeda sam postao. Ili sam jednostavno ipak idealista. Čovjek bi rekao da kvantiteta donosi i kvalitetu. Ali zašto se onda razmišljajući o lijepim stvarima ne sjetim one najskuplje koju sam dobio, već one koja je među jeftinijima? Zašto se razmišljajući o bivšim vezama ne sjetim onih najdužih, već one koja je bila među kraćima, ali izrazito slatka i ispunjavajuća. Razmišljao sam o tome kako ništa nije idealno, ali ono što stvara privid ideala kod neke stvari je broj detalja. Kada neke stvari ili odnosi imaju puno detalja - mnogo ću lakše pronaći manu. Kada sam sa nekime jako dugo - puno će jasnije uvidjeti te nedostatke i početi će mi smetati. I na što mi se život svodi. Na strah od bliskosti i detaljiziranja; produbljivanja odnosa i poznanstva. Slatke su to muke iako znam da tako samo gubim. Ali ne stvaram ružne uspomene i ne osjećam gorak okus u ustima. Nije li to ono što čovjek ne bi trebao osjećati u svakom segmentu života? E pa ovo su vjerojatno prvi dani mog života bez takvih okusa i uspomena. Laku noć živote, dobro jutro živote!

Gdje su nestali oni dani i ljudi koji su slobodoumni i otvoreni za sve. Više me deprimira taj osjećaj da sam Penelopa koja se brani od glupih prosaca. Bože, kako ih mrzim. Oni se kelje, ja pokažem malo interesa, oni bi odmah o zaljubljenosti, ljubavi, vezi, odmah pričaju o svojoj tragičnoj sudbini i životu. Nabavit ću si sjekiru i rezati im glave kao što i crna udovica nakon parenja ubije svog mužjaka. Kak je njoj zabavno. Ponekad čitam kazneni zakon i doslovce lijem suze krokodilske kada vidim što sve ne smijem napraviti. Alkohol mi je ipak utjeha. Majka i otac znaju za onu bocu votke koju imam u krevetu. Već smo imali razgovor. Na kraju smo si prije spavanja ja i stara povukli gutljaj - dva direkt iz boce. Volim piti prije spavanja. Zaboravim na propale pokušaje nalaženja adrenalina i adrenalinskog čovjeka.
Tko je moj idealni partner? Tko je prosac kojem neću odrezati glavu? Netko kome nije vrhunac dejtanja kava, odnosa seks, ljubavi dvije riječi - volim te. Netko tko će me iznenaditi svaki put, tko će iskušavati moje granice. Netko koga neću upoznati na gay.hr i dogovoreno otići na kavu ili netko koga neću zbariti u Globalu i onda otići drugi dan na kavu. Nemam ja vremena za takve gluposti. Kakve su to pizdarije. Uvijek sve isto. Nema strasti, nema uzbuđenja. Ljudi su katastrofa. Ne znaju se zabavljati jer nemaju mašte.
Užas!

Tako sam zaljubljen, a ni ne poznajem te
Tako te volim, a ni ne vidim te
Tako te trebam, a ne osjećam te
Molim te, popij Apaurine.

Nastojim ne dizati preveliki oblak prasine, a ipak unatoc tome srce me zna zaboljeti kada se samo sjetim te vjere u ljubav, tog poleta i te savrsenosti koju sam osjecao. Naucio sam vaznu lekciju u zivotu - trust no one. Ljudi dolaze i odu, osjecaji su prolazna stvar, zakleti se u ljubav i s vremenom ju prestati obogacivati gore je nego nikada ne osjetiti ljubav. No, ono sto slijedi nakon ljubavi jest razocaranje. I to kakvo razocaranje. Prikriveni motivi isplivaju na povrsinu, a slabosti koje sam tolerirao u ime ljubavi postaju doslovce nesnosljivi. Ne mrzim, samo zalim. A zalim jer jos volim. Ali da me kao covjeka sa osjecajima i pomalo vjere postupci i odredjena pitanja vrijedjaju - vrijedjaju. Jer covjek nije svjestan (ili mozda jest) kako je jednim pitanjem, jednim jedinim, bacio u vodu i utopio sve sto je postojalo i izazvao moje zaljenje, ali ne za proslim vremenom - vec za njegovim razumom. Povodljivost u covjeku glas je nedostatka vlastitog razuma. Meni je jasno da se covjek sa vremenom mijenja, kao i njegova uvjerenja; no za takve transformacije potrebno je vrijeme, a prethodna uvjerenja ne treba osporiti - vec im dopustiti da dostojanstveno potonu u zaborav. Nastojao sam spasiti nemoguce jer sam vjerovao u kvalitete kod ljudi. Sada sam samo nesretan jer vidim koliko sam bespotrebno idealizirao i kako sam vjerovao u nesto cega nije bilo. Sada odlucujem okrenuti novu stranicu pametniji za jedno od zivotne
vaznosti presudno iskustvo. Nikada se nisam ni zbog koga mijenjao preko noci, niti svoje zelje i ideale, a od sada vise necu niti prihvacati u svoj zivot lakomislene, prevrtljive i povodljive ljude. Jer ne treba se bojati zaraze HIVom* ukoliko si zivot zivio po svojim idealima, vec ljudskih parazita koji ti u tisini razaraju zivot.


*za one koji nisu shvatili, radi se o metafori - a ne o stvarnom stanju.

Kud su me događaji doveli
Suza mi teče niz linoleum
Starog broda dasku
Prelijeva se po brazdama
I nestaje
Znam koliko me boli

Pod budnim okom javnosti
Informacija postade kurva
I život ne imade više smisla
Jer vrijeme znam prolazi
Drugo dolazi
Nisu to moje okolnosti

Izražavaš se lako o dječače moj
Sunce ti put obasja
Budućnost te svijetla čeka
Kovanica jedna na drugu
Bogat si
Oduvijek cilj je to tvoj

Drugi dječače što me vidiš
Iz daleka znaš tko sam
I okrećeš mi leđa
Jer drugom se okrećeš
Nisam tu
Znam kad sam neželjen

I svaku ću sumnju odagnati
Svome srcu nož zariti
Jer nesretan sam za obojicu
I za njihove laži više
Vremena nemat ću
Uvijek su me znali samo varati

Kada na sebe jednostavno preuzmem odgovornost onda očekujem pohvalu, a ne pljusku. No, naravno očekivanja se rijetko kada ispune - pa tako i ja ponekad odvalim pljusku tek toliko da pravda bude zadovoljena. No što je pravda i postoji li ona uopće. Evo, baš sam se danas gledajući jedan dokumentarac o životinjama zapitao - što to nas tjera naprijed. Sirota gepardica okoti malog gepardića koji nakon par mjeseci nerijetko umre od gladi. No to je pojava koja je za biologe i znanstvenike posve 'u redu'. Pitam se onda zašto nije u redu kada umre mali somalijac, ili je možda i to u redu?
Po čemu su ljudi drugačiji i vrijedniji od ostalih živih bića? Ako krećemo od pretpostavke da svaki život jednako vrijedi - onda je ljudski život jednako vrijedan gepardovom, zar ne? No ipak - kada lav u nastojanju da preuzme vodstvo u čoporu ubije ili otjera starog vođu u sigurnu smrt - novine o tome ne pišu, novom vođi čopora se ne sudi za ubojstvo i ne gura ga se iza rešetaka. Za to postoji novo objašnjenje - prirodna ravnoteža. I tu slijedi Evil part 1. Jedan lav umre, a drugi se rodi. Jedan čovjek umre, a dva ih se rode. I sada se ja pitam - ravnoteža? Lavovi zasigurno. Gepardi također. Ljudi nikako! Što me dovodi do pogleda kroz prozor - ljudi svuda oko mene. Stotine. Previše. Slobodno me nazovite mizantropom, jer ja to doista i jesam na neki način, no ratovi i bolesti nisu dovoljni kako bi se ljudsko razmnožavanje konačno usporilo. Zahvaljujem vis maior što je komunistički režim pobio milijune ljudi u Aziji, što je WW2 pokosio toliko ljudi, što ljudi umiru u Iraku i ostalim islamskim zemljama. Jer ako tako okreneš stvari - diktator nije ubojica, on održava ravnotežu. A da nema ravnoteže svijet bi bio potpuno drugačiji. Danas bi možda bilo više od 9 milijardi ljudi na Zemlji. Oduzmi od svog doma trećinu i shvatit ćeš koliko manje bi bilo za tebe.
Ljudi pokušavaju pronaći lijekove, spriječiti ratove, otkriti besmrtnost, no ono što ljudima treba je puno manje nego što imaju. Svijet je krenuo u propast groznim razmnožavanjem ljudi. To je apokalipsa. Zato pederi čiste kuglu zemaljsku.
I sve dok lav i čovjek po razmnožavanju ne budu 1:1, dotle očito nema dovoljno bolesti, ratova i pedera.

Živjeli

Bila je to večer prepuna iznenađenja. Sve je počelo jednostavnim dopisivanjem na putu do Globala kada sam poslao prijatelju D. poruku dolazi li sa dečkom u global. No odgovor je glasio kako više nema dečka i da se večeras definitivno moramo napiti i zakucati posljednji čavao na lijes naših veza. Došao sam sa svojim kolegom i prijateljem B. i sjeo odmah u zadnji separe. Dragi B. je otišao po moj upaljač do garderobe pošto mi je ostao u jakni. U međuvremenu se u Globalu pojavio Rezzy koji je došao sa frendicom. Došao je do mene i kako ste, vjerujem, pročitali na njegovom blogu, pokupio od mene DVD, dao mi pusu u čelo i otišao. Ja sam bio hladan prema njemu. Jer mi je iskreno bilo vrlo teško. Dragi prijatelj B. je predložio da odemo po koktel što smo i učinili i tako je to krenulo. Rezzyja sam vidio kako stoji kraj DJ-a i nešto blabla. Bilo mi je drago što se druži sa nekime i što nije baš solo sa frendicom. B. i ja smo sjeli ponovno u naš separe i cugali cugali, pušili, cugali. U jednom trenutku pred nama se ukazao D.. Ispričao mi je sve o tome kako ga je dečko spucao, kako mu je teško jer mu ovaj nije niti rekao koji je razlog. Ja i B. smo ga tješili, bilo nam ga je žao jer je stvarno djelovao utučeno. Tako sam i ja počeo pričati što je meni smetalo u mojoj vezi, and so on. Cugali smo i bilo nam je fun. Kada sam se vratio s WC-a moj prijatelj B. je predložio da nas trojica odemo malo plesati. Ja i B. smo se popeli naravno na podij i glupirali se, a malo dalje od nas plesao je Rezzy. Prijatelj B. je otišao do WC-a i meni naravno glupo bilo solo ostati, a i nisam baš osjećao noge pa sam otišao do D. koji je stajao ispod podija iza stupa. U tom trenutku osjetio sam strašnu privlačnost prema D.. Otišao sam do njega i poljubio ga u usne. Pogledao me i uzvratio mi sočnijim poljupcem. Odmaknuo sam nas iza stupa da nas Rezzy ne vidi. Imao je tako nježne usne, vrele i pohotne. Znali smo da je to ono što nam obojici treba. Ljubili smo se iza stupa bar desetak minuta bez prestanka, pa sam ja odlučio da odemo sjesti u jedan od separea jer su me noge bolile. Sjeli smo u separe i nastavili s ljubiti bez prestanka. Uživao sam u svakom dodiru koji mi je pružio, milovao sam mu leđa, a jezikom sam masirao njegov. U jednom trenutku smo prestali. 'Ali kako ćemo mi nakon ovoga ostati kolege?' - upitao sam ga. 'Ne znam' - odgovorio je. 'Je li ovo pogrešno?' - upitao sam ga. Odgovor je bio njegov ponovni poljubac koji je potrajao bar nekih 40ak sekundi sve dok mi prijatelj B. nije uskriknuo REZZY!!! No bilo je prekasno, on je već prošao pored nas i nije bilo sumnje da nas je vidio. D. je odmah rekao da mu se ide ispričati. No to se ipak nije dogodilo. Zašto? Jer sam mu se ja prvo htio ispričati. Raspoloženje nam je vidno splasnulo - i počeli smo razmišljati i razgovarati o posljedicama svojih djela. Razgovarali smo o tome što učiniti, o životnim razočaranjima i ostatak večeri kao pijane babe grlili se i tješili da će sutra sve izgledati puno bolje. No naravno nije. Kada sam se probudio otkrio sam strašnu neistinu napisanu na Rezzyjevom blogu. Sve što je moglo - ispalo je krivo. I dok sam se ja ispričavao Rezzyju određene osobe su smišljale svoje zlobne komentare i izražavale mu sućut. O tome više drugi put.
Rasplet događaja: D. i ja smo nastavili dopisivanje i shvatili kako među nama u subotu nije djelovao samo alkohol. Danas smo se našli na kavi i ustvrdili da među nama postoji ta 'kemija'. No unatoč njegovom današnjem pozivu da nakon kave dođem k njemu u dom kako bi me još jednom poljubio jer on već sada kada ovo pišem odlazi vlakom u svoj grad na desetak dana, ja naravno još uvijek podijeljen osjećajem obaveze i poštovanja prema samome sebi, ali i Rezzyju ostajem dama i odbijam. Kažem mu: 'Neka tih desetak dana razdvojenosti posluže razmišljanju što i kako dalje'. Jer unatoč tome što sam učinio po nekima 'namjerno', ja znam da se sve odvilo slučajno. Ali ono što smo Rezzy i ja jedan drugome obećali - a to je da svoju vezu i njen prekid nećemo razvlačiti po blogu očito je prekršila prva strana. Pa što ne bih i ja onda rekao kako je zapravo bilo. I nije mi žao.

Tugovanje, detoksikacija, unutarnje pročišćenje, opuštanje, promjene, novi potporni stupovi, nova stranica, novi život...

Kada to nađem, javim vam se. Pozdrav

Moje torbe su spremne
Ja sad odlazim
Ne stojiš tu do mene
Pred vratima svojim
Ne bih te budio
Da ti kažem zbogom
Ali dan se uzdigao
Ovim ranim jutrom
Taksi već čeka
Razdire me trubom

Već sad sam toliko usamljen
Da bih mogao umrijeti

Zato poljubi me
I nasmiješi se
Reci da čekat ćeš me
Drž me kao da nikad
Nećeš me ispustiti
Al odlazim jutarnjim letom
Ne znam kada se vraćam ja
O dušo, moram otići

I sad kad je za rastanak vrijeme
Još jednom molim te poljubi me
Zatvori oči i zamnom ne kreći
Sanjaj dane koji dolaze
Kad neću morati odlaziti sam
O danima kada neću govoriti:
'Ljubi me
I nasmiješi se
Reci da ćeš me čekati
Drž me kao da nikad
Nećeš me ispustiti'

Već sam toliko usamljen
Da bih mogao umrijeti...

Svatko nosi svoj križ. Moji starci nose mene, ja nosim pederluk i tako u nedogled. Najdraže bi mi ipak bilo da se zemlja raspadne na komadiće i da se naruši sklad tzv. heteroseksualnog svemira - tj. da se pokaže kako jedna nestala planeta može promijeniti svemir. Tako je i sa nama pederima - hop jedan gen se malo smotao i voila - peder. Fascinantno mi je kako naizgled mikroskopska stvar može odrediti cijeli život čovjeku. Promjene u svemiru lako se prihvaćaju, u njemu se stalno gase zvijezde, nestaju planeti, a opet mi ga takvog prihvaćamo, svakim danom sve više mijenja izgled, uzimamo to zdravo za gotovo. No, ukoliko se promjene dogode na nekom čovjeku - to odmah osuđujemo. Nije li pomalo glupo kada osoba koja voli lizati noge prokomentira nekog hendikepiranog kao frika? Well, događa se stalno, svijet se vrti oko toga - kakav je tko, kako izgleda, što radi u svoja četiri zida. Najdraže nam je komentirati tuđu intimu, dok o vlastitoj zaziremo progovoriti. Svatko od nas nosi svoj križ - netko je peder, netko voli jebati životinje, netko voli mirisati noge, netko voli kada mu se partner/ica popiša u usta, no najteži je križ onaj kojeg svi vide. Zato svima koji osuđuju ljude s križem želim da i oni bar na tren ponesu križ koji su osudili pa da vide kako je to. A onima koji pomažu nositi tuđi križ zajedno sa svojim na leđima želim da konačno stignu do kraja puta, odbace svoj i vrate se te ponovno pruže podršku drugima.

Ljubav jos stanuje na kraju svemira
Otkrivena, naizlged dostupna, poput dodira
Brodovi strasti sto blize je dovlace
Uvijek nestanu, ljubav se ne primice.

Zvijezda pada u crnu rupu ljubavi
Sve jednom umre, normalni su porazi
Ali ljubav uvijek na kraju svemira slusa
Otrcane price o prokletstvu dviju dusa.

Neki kazu da je ona tek tamna planeta
Neki strahuhu od tog uzarenog kometa
Neki mastaju o tome da joj se priblize
Neki u njoj traze priliku da je unovce.

Ali ona jos stanuje sama na kraju svemira
Otkrivena, dostupna, poput dodira
Brod strasti uvijek tako lako nestane
No mozda se moj ipak spasi ili uskrsne.

©® Dismissed 2007.

Eto me vratih se sa skijanja. Što da kažem osim da sam upoznao jednu osobu koja mi je promijenila život. Radi se o Fabiu. To je dečko od 18 godina koji živi u Veroni. Boravili smo u zajedničkom hotelu.
Prvu večer ja sam stajao do njoka, a on do mlinaca i on je počeo nešto pričati zamijenivši me s nekim. Tako je počela priča, on je bio soba 215 i dogovorismo se da se nađemo nakon večere u predvorju.
Našli smo se, šetali po snijegu, pričali do kasno u noć.
Ujutro smo se našli na stazi i skijali skupa sve do zatvaranja žičara. I tako je druženje započelo. Fabio je sin talijanke i nizozemca i neodoljiv je sa svojim prćastim nosićem i tako je sav sitan, prezgodan, divnih usana, savršenog stila i neodoljivog mirisa. Očarao me. Tu večer smo pričali o našim životima i recimo to ovako - razotkrili svoje sklonosti prema istom spolu. No, to nam je samo dalo još hrpu tema za razgovor. Tako je pametan, uživao sam pričati s njime. Pričao sam mu o Rezzyju i tako to. Ne mogu reći da me nije privukao. Zapravo, jako me privukao. Jednostavno je savršen. Ne znam jeste li ikada tako što doživjeli.
Ali shvatio sam ga kao kušnju koju mi je bog poslao. Test moje ljubavi i vjernosti. Fabio je prestao sa prijateljskim razgovorom i počeo mi govoriti poprilično slatkorječivo, da bi mi na kraju rekao kako se zaljubio u mene i počeo mi prilaziti da se poljubimo.
U tom trenutku sve uspomene i događaji s rezzyjem su mi prošle kroz glavu. Njegovo nasmiješeno lice i bol koju bi doživio nakon što bih mu priznao prijevaru.
Odbio sam Fabia. On je poludio na to. Prvo me napao da ga bezveze navlačim za nos, da mu se upucavam a onda ga odbijam, da sam kao i svi drugi. Na to sam ja počeo urlati na njega da sam mu ja jasno rekao da volim dečka i da ja nisam njemu ničime dao do znanja da mi se sviđa. Onda sam otišao iz njegove sobe. Tu noć sam užasno plakao, moram priznati da sam jednostavno pukao skroz na skroz. Nikada mi se tako nešto nije dogodilo. Osjetio sam da me skoro ponijela neka strast, žar prema nepoznatom i da sam skoro učinio ogromnu pogrešku. To me uništilo, jer ja obično znam što radim i do kuda smijem ići. No, sredio sam se.
Sutra je Fabio došao po mene i ispričao mi se te rekao da cijeni moju vjernost dečku, jer da nisam takav bio bih poput svih onih pokvarenih ljudi u sredini u kojoj on živi. Još mi je rekao da mu se zato još i više sviđam. Družili smo se ostatak vremena, svoje osjećaje prema meni nije spominjao. Saznao sam da ima vile u Italiji i Nizozemskoj, rekao mi je da ako ikada krenem u ikoju od tih država, da mu obavezno javim da prespavamo kod njeg, ima on soba i za ogromno društvo, nije bed... I eto, dobar čovjek Fabio LOL, također mi je napomenuo da ako ikad budem solo da mu javim, jer bi on mogao onda dolazio u Zagreb da se vidimo, etc.
Osjetio sam kako sam izgubljen. Sve te neke stvari koje imam i koje nemam su se izmiješale u meni. Na putu do doma plakao sam i drugi put. Bilo mi je žao što odlazim od Fabia, jedne divne osobe.
Srodne duše smo ja i taj Fabio... Tako sada imam 2 srodne duše, jednu u HR, a drugu u ITA.

Možda ćete osuditi to što sam rekao da sam se na neki način zaljubio u njega i to što sam ga prozvao srodnom dušom, ali zašto bih krio tako neke stvari...

Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga došli su u 7.stoljeću na prostor današnje RH, bili su braća i jako su se voljeli. Od njih je potekao hrvatski narod. Mnogi su se potomci miješali sa germanima, avarima, turcima, talijanima, mađarima,... Ali ostala je jedna izvorna hrvatska loza.

Prema legendi koju nam je jučer uz logorsku vatricu i izvorno hrvatsko jelo; sirovu ribu ispričao fra Trpimir Horvat, i sam pripadnik te loze, priča teče ovako...

Hrvat je bio najjači brat u obitelji. Ali, bio je jako prištav, ružan, glup i znojio se. Kako ga ni jedna od rimljanki i avarki nije željela za svog muža jedne noći, sav uspaljen, odlučio je imati ženu, pravu, zaobljenu. I nije birao, skočio je na svoju sestru Tugu i oplodio je svojom bogomdanom spermom. Tuga se zaklela da će u lozi uvijek biti samo potomci uže obitelji. Prolazile su godine i konačno se isprofiliralo prezime Rimanić koje je izjednačavalo jačinu loze sa jačinom Rimskog Carstva. No, nakon stoljeća i stoljeća u kojima je najbitnija bila fizička snaga, došlo je vrijeme krize za lozu Rimanić. Intelekt u kombinaciji sa fizičkom snagom i čvrstim stavom postao je najbitniji. Rimanići su osiromašili, za njih nije više bilo posla, osim vožnje kočije ili vuče pluga na polju. Vrijeme je i dalje letilo i odjednom je uz sve navedeno i pismenost postala vrlo bitnom. Ali, što je to pismenost, pitali su se Rimanići. I tako su u neznanju živjeli sve do uvođenja osnovne škole kao obavezne. No, djeca Rimanići nisu voljela školu, oni su više voljeli gađanje kamenjem i zamišljali si kako bi bilo divno živjeti u pećini. Ali ipak osnovno obrazovanje su stekli.

2.4.1982. pojavila se crna ovca u obitelji. Intelektualni tip Rimanićevih. Otac je odmah optužio svoju kćer, ujedno i majku njihovog djeteta kako ga je varala sa rošavim Lujom iz Hercegovine, ali ona to nikad nije priznala. Naime, mladi Danijel Rimanić ne samo da je završio osnovnu školu, već je dogurao i do više pomorske škole. Osramotio je obitelj. No mladom Danijelu nikada nije bilo jasno što to znači osramotiti, te zašto ga je obitelj odbacila. Pa naslijedio je sve obiteljske vrijednosti - smrdi, ima kraste po licu, ne pere se, ima prištava leđa, glupav pogled, tijelo Apolona (što je to Apolon???), a povrh svega čak i jede morska jaja. Sav nesretan prijavio se u BigBrother i uz pomoć iskonskih, doduše pomiješanih, HRVATA postigao ono što nitko Rimanićev nije učinio. Oduševio je svojom općom nekulturom sve mu rođake HRVATE i svojom nehigijenom izazvao vrućinu u gaćicama mladih hrvatskih djevojaka. Trudio se biti što sličniji obitelji. Želio je biti pravi HRVAT, čvrst, smrdljiv, neuk i glup. I uspio je. Svojom nevjerojatnom pojavom izazvao je salve oduševljenja i divljenja pravih HRVATA. HRVATIMA je to dalo nadu da nacija i narod još nisu izgubljeni, da ima pravih potomaka, i takvom su u ruke dali 1.250.000,00 kuna. Nije važno što Danijel Rimanić misli da tim novcem može kupiti Concorde, tanker, "porše" i vile od 200 kvadrata uzduž obale Jadrana, važno je samo to da pravi HRVAT nikada neće niti izumrijeti, niti se promijeniti.

Zašto bi pobogu voljeli čiste ljude sa radnim navikama i makar trunkom soli u glavi? Pa oni nisu HRVATI, to je jedini razog!

Jesus, kako ja volim ljude, posebice pedere... Slatki su mi k'o šećerna bolest. Ono - je(b)o bi ih, ali ne smiješ jer u sebi kriju neko ultrabolesno iznenađenje - od psihoze do HIVa... Svejedno su mi medeni.

Svi se oni nešto kao briju na ljubav, al ne smijemo zaboraviti prvu pedersku zapovjed:

"Prvo se pojebi, a onda se eventualno veži"

Ili onu drugu:

"Ne zaboravi ponuditi seks bližnjem svome"

Oni su mi posebna žlica šećera... Mmmmmmm... Takvog šećera nema u Mercatoru, to je K-Plus robna marka! Svi su mali glatkoguzi medeni Amori koji svojim strelicama uvjeravaju sami sebe da je njima seks samo element u vezi, a ne predujam veze i njena otplata u ratama. Fuj, što reći, fuj.

Ja sam u drugu ruku iskvareni pederski đavao. Izbjegavam ljude, ne odgovaram kad me se nešto pita, ismijavam se kada netko ne zna što je to LV, lažem, varam i pritom vam sve to kažem u facu.
I onda ljudi briju - ma nije on takav, to mu je obrambeni mehanizam... I to tvrde dok ih ne spržim.

Ne ću stati dok kao i sestra Severina usnama ne obradim cijelu Ex-Yu.

Crknite

Moje usne su prave, iako mi je umjetnost drugo ime.
Bijah na estetskoj operaciji, vadih magnet s potiljka da ne privlačim debile.
P.S. Svi koji misle da nisu prave imaju šupak od usana.

Jebote, predug je i prezamoran... Ne mogu umrijeti.

Bang!

Jebeš mu mater krivo sam ciljao.

Bang!

Joooooj, ne, sorry mama!

Bang!

A u kurac, ode telka u kurac

Bang!

Tak mi i treba kad kupujem pištolj na akciji

Bang!

Ups, ubio sam djeda mraza

Bang!

Ne mogu se ubiti. Neće me metak pogoditi.

Sorry ljudi...

Šalje on meni poruke (a inače je malo debilan, ma ajde reći ću to neokrutno: on je poseban), a ja ovaj rad: ________. I tako ja pizdim kad god se sjetim da sam tri mjeseca života izgubio nepovratno s debilčinom kad ono on meni pošalje poruku u kojoj osim što laže da sam kurva (da doista jesam - vi biste za to prvi znali) koja izgleda ko da ju je, citiram, 'pojebalo pola zagreba', a ja luuuuuuud i bijesan.
Odgovaram ja njemu:


"uuuu, sad malo izmisljamo stvari koje ne postoje. ja slao nekome poruke? mhm, da u tvojoj debilnoj glavi mozda. I tko to molim te za mene govori da sam kurva? jer kolko ja znam i kolko se ja sjecam - ti si taj koji se jebo i pokupio stidne usi, zato radije suti jer ja to ne pricam okolo. I da, kad sam se isao testirati bio sam u strahu kad sam se sjetio da si bio u vezi s deklariranom muskom prostitutkom i da si povuko i stidne usi.

I molim te, kako si se usudio komentirati moj stil debilni ribicki prsluku u kombinaciji s ogavnim camac tenisicama i hrpi zveckavih govana oko vrata, zlo mi je kad se sjetim da su me ljudi s tobom vidjali po gradu. I zlo mi je kad se sjetim kolko si me brukao histericno placuci u kicu. ajde ti odrasti i prestani plakati oko stvari koje ne mozes prihvatiti.

btw. ja uzivam u tome sto sam takav kakav jesam. I uvijek cu biti uspjesniji od tebe kakav god bio, a znas zasto? jer imam zdravu glavu i jebeno sam sposoban, sto se za tebe ne bi moglo reci. ajde odi s mamom na kavu i prestani se hvaliti necim sto ne postoji ili pricati stvari koje ti se pricinjavaju u glavi kad ti mozak ostane na suho.

I da jos nesto - ides mi na ignore, a kad te vidim (a daj boze da necu tako skoro) necu te pozdravit jer nisi vrijedan vremena

p.s. nisam s tobom htio uzivo prekinuti da mi ne radis scene po bircu i cmizdris.

aj bok"

Eto, no point really u ovom postu, samo da znate kako me debil iživcirao :)

Jučer sam se jebao u šupak. Bolilo je. Ali je bilo dobro...
Yeah right like that's gonna happen soon LOL. Uglavnom moja cura Rezika ima novi dizajn mejd baj mi, a i tatugrl sam uvalio jedan lijepi dizajnić s lagera. I svi su sretni. Zar nije prekrasno usrećiti čovjeka znakom pažnje.
NIJE!
Pazi koga ćeš usrećivati, jer neki to uopće neće znati cijeniti.
Vidim da su neke prostitutke na blogu 'ČudačkaRepublika' izabrane za blogove godine. Šteta što 'nagrade' nisu pale u prave ruke.
Ne meni, of kors, mene ne zanimaju titule. Svi znaju da sam ja nenadjebiv i da mogu napraviti što god želim i proći zapaženo. Ok, ok, neki su zasluženo dobili nagrade, ali radi se o nekim blogovima od kojih mi se jednostavno sere čim vidim njihov URL, a dobiše te neke 'nagrade'.
Čitav izbor prenosila je i tiskovina GetroExpress koju od prije par tjedana možete pronaći zarolanu na kartonski tuljac u javnim WCima i s guštom oštrih rubova istovremeno brisati i češkati dragocjeni vam anus. Ovo definitivno jest understatement.
Moji favoriti - snoopyboy i s&z naravno popušiše kitu jer naravno pišu solidne blogove. Čak dva bloga u izboru ne postoje, a neki nominirani su jednostavno u meni izazvali trnce i podsmijeh. Tako se recimo dogodilo da je za najbolji dizajn nominiran blog koji ne postoji i blog koji je u trenutku pokretanja glasovanja imao predložak s blog.hr-a kao dizajn. Možda je dotični trebao biti nominiran za drugu titulu. Ali dobro.
Tako se dogodilo da je 22% nagrada otišlo blogu koji je pokrenuo izbor. Zasluženo, ali ne znamo li za pojam sukoba interesa?
Vrhunac i orgazmičan završetak je SeveFanClub kao najgayfriendly blog godine. To je blog jednog dječarca koji voli Severinu, prati sve gay blogove, obožava modu i parfeme. Je li njegov autor najgayfriendly ili najgay osoba na blogu? Š'a ja znam. Prosudite sami...

Tarot kaže: Slijedeći izbor obilježiti će pobjeda lowest-IQ blogova čiji autori pišu po 7 maloumnih postova dnevno. Veni, vidi, vici...

Damn you there, ye'r such an ugly creature!
Pitash se zashto sam popizdio i napravio rez rez rez rez? Think again asshole!
Shto chu od sada pisati? Haha, da znam shto chu pisati ne bih pisao blog nego roman, seljachino.
Kako redovito chu pisati? Svaki put kad mama od odabranih blogerasha dobije mengu.

Ruka mira: Ok, ok, zakaj se ljutish Dismissed, ajmo to rijeshiti!
Dismissed: Ma pushi kurats, you are dismissed!

Razočaranje
Ajme meni, ja ću poludjeti. Sati dotjerivanja blog dizajna i pretvaranje dotičnog u posve novu formu pretvorili su se u sizifov posao, a komentari dragih mi blogeraša postali su njihov sizifov posao - jer ih više nema. Raspad blog.hr sistema doveo me do zaključka kako blog.hr više nije što je nekad bio - pouzdan i kvalitetan blog alat, već je sad samo gadljivi komercijalizirani i neodržavani kostur nekadašnjeg ponosa blogeraša. Žalosno je koliko sam truda i mjeseci uložio u ovaj blog, a sada imam osjećaj da od toga svega ničega uopće više niti nema. Zapravo ni nema... Zato se selim na

DISMISSED MOJBLOG


Oduševljenje
Javila mi se osoba za koju nisam mislio da će mi se javiti i reći mi nešto smisleno. No, eto, prevario sam se. I ugodno iznenadio, naravno. Radi se o jednom nazovimo-to bivšem, zapravo bivšoj ljetnoj romansi. Tada sam još bio na drugom blogu koji nitko nikada nije pronašao, možda svega par ljudi. Sve je to između nas završilo nekako čudno, nerazjašnjeno, a tu se kasnije još i pojavio problem jer me bivši dečko prevario s njim. I tako je svaka konverzacija između nas dvojice nestala. Sve do jučer kada mi je on imao potrebu reći što misli o meni. Rekao je da sam jako dobra osoba, da zaslužujem nekoga tko će me istinski voljeti i još mnogo lijepih stvari, a ja sam bio kinda shocked... Stvarno nakon svih stvari koje su se izdogađale između nas takav preobrat je doista neočekivan. I zato me toliko i oduševio, a reći ću da mi je taj razgovor i skinuo neki kamen sa srca jer konačno sam počeo rješavati nesporazume i dugove iz prošlosti. A kažu kako je najvažnije raščistiti s prošlošću da bi se mogao suočiti sa budućnošću.

HVALA SVIMA KOJI SU ME PRATILI NA OVOM BLOGU, ALI JA DOISTA NE MOGU VIŠE PRELAZITI PREKO NEKIH STVARI. SPOROST I BREAKANJE - OK, ALI NESTANCI KOMENTARA I DIZAJNA STVARNO SU PREVIŠE. MOŽDA SE VRATIM KADA I AKO SE BLOG.HR SREDI, A DO TADA, AKO ŽELITE, PRATITE ME NA MOJBLOG.HR. PUSA SVIMA

Eto me na predavanju, nekako mi se ne da pa sam odlucio malo pisati. Smijesne stvari su mi se izdogadjale u zadnje vrijeme. Otkrio sam neke nove ljude, poceo uciti, spoznao da me drug Staljin napustio. Odlucio sam svoj zivot posvetiti dobrotvornom radu. Vidio sam u novinama kako traze mlade cure i decke za dobrotvoran rad. Nazvao sam i covjek mi je rekao da dodjemu petak u teslinu 9 i pricekam pred ulazom da on dodje. Potom ce nam udijeliti stranke s kojima cemo raditi. Cini me se da mogu pomoci mnogim ljudima tako, iako mi nije jasno sto cu tocno raditi. Rekao je mi da je to rad sa ljudima, svatko od prijavljenih dobije jednog klijenta kojega mora obraditi. Rekli su da ce nas uputiti u posao kad se prvi put nadjemo. Veseli me to, stvarno mislim da mogu pomoci ljudima... Eto drzte mi fige i nadam se da ce me zaposliti. Pusa


Svake minute jedna osoba krene u prostituciju, svakih pola sata neka od osoba nasjedne na ovakav oglas i protiv svoje volje udje u svijet prostitucije ili postane rob. Ne dajte da se to vama dogodi jednog dana, u Hrvatskoj je to sve vrlo zastupljeno, borimo se protiv toga zajedno!

Ovo ce vjerojatno biti moj najiskreniji, najozbiljniji i najduzi post do sada. Ima mnogo veze samnom kao osobom i svime sto mi se dogodilo u zivotu, a na sto me podsjetilo par trenutaka danasnjeg dana.
I tako ja sav sexy i prpošan, sa doduse tri preteske knjizurine uletavam u tramvaj i sjednem, dolazi do mene plaha stara zena i stane se nad mene, ceka da joj se dignem. Ja se dignem i ponudim joj mjesto, a ona meni kaze 'dugo ti je trebalo da se sjetis pristojnosti'. A ja u potpunom soku ne vjerujem da mi je zena to rekla, nakon sto sam joj ustupio svoje mjesto. Nisam nista htio komentirati, samo sam si mislio kako bi ju najradje zviznuo samarcinu.
Puno puta sam u zivotu stosta presutio, a nisam trebao. Ta gnjusnost me podsjetila na mog nekad davno najboljeg prijatelja. On se tek doselio u moju osnovnu, izbjeglica naime, otac mu je ratni invalid, a stara bila pred otkazom. Bio je full dobar decko. Posto sam ja kao sin jedinac oduvijek imao sve sto sam pozelio i bio full darezljiv uvijek sam mu poklonio stvari koje je on zelio, a meni su bile nebitne, vodio ga na tenis sa sobom, hrpu stvari... Pomagao sam mu da nadoknadi gradivo koje nije imao u svojoj osnovnoj, bio mi je jako drag prijatelj. No jednog dana sam bio kod njega doma i pokazivao sam mu svoj novi mobitel, a on je bijesan otisao mami u kuhinju i rekao kako me mrzi. Ja sam krenuo za njim, ali stao pred zatvorenim vratima kuhinje. Cuo sam njegovu mamu kako mu sapce: iskoristi ga koliko mozes, a kad dobijes sve od njega onda mu reci da ga mrzis. Naravno, ja ne bih bio ja da sam odreagirao, samo sam otisao u njegovu sobu i pricekao ga da se vrati. On se vratio uskoro, sa andjeoskim osmjehom na licu, kao da me voli najvise na svijetu. Dosao sam doma i rekao to starcima, a oni su mi na moje iznenadjenje rekli kako su to sve vidjeli, ali da su htjeli da sam saznam. Saznao sam svasta; da mu stari tzv. 'invalid' igra prposno tenis i da nije pusku ni metka vidio. Saznao sam da mu stara nije pred otkazom, vec da izazivaju moje suosjecanje samo kako bih mu ja sto vise pomagao i poklanjao stvari. Bilo je tu jos toga, ali ne bih sad o tome. Rekao sam mu, skupio sam snage i rekao mu da sam cuo sto mu je mama rekla. Na kraju sam ja ispao kriv za to sto je njegova mama rekla (?!). Svadja. Nakon toga nismo pricali, niti se ikad vise culi. Sreli smo se par puta, okrenuo sam glavu na drugu stranu, on mi se i dalje andjeoski osmjehnuo. Grozno. A takvi su bili manje-vise svi ljudi s kojima sam bio dobar.
Da se vratim na babu u tramvaju. Mislio sam si, evo jos jedan isti slucaj, ja dam sve, a za uzvrat dobijem hracak posred cela. I mislio sam, nek joj bude, ja sam jaci od nje, necu ju uopce dozivljavati. Ali kada smo presjedali, ja sam usao u drugi tramvaj i sjeo. Ona je dosla do mene i po hercegovacki prosiktala: 'koliko ce ti sad trebati da se dignes'. U meni gori pakao, govorim si: jaci si od nje, smiri se, mozes ti to, disi..
Ali moja me usta nisu poslusala. Ispalio sam: vrati se odakle si i dosla, sjedni na magare pa se vozi.
Ona me pogledala i zderala se na mene: bezobraznik jedan
Ja sam ju pogledao i pitao: ma jel ti imas kartu uopce?
A ona: ja sam svoj besplatni prijevoz zaradila radom!
A ja: e pa gubi se onda tamo gdje si i zaradila penziju i pusti kulturne zagrepcane da zive bez seljacina kao sto si ti.
Nisam se ustao, ona je zasutila. Tramvaj na mojoj strani, gundja protiv babe. Obasuta groznim komentarima izlazi na sljedecoj stanici i ceka drugi tramvaj.

Osjecao sam se tako dobro, znam da mi je smisao za kulturno rjesavanje problema zakazao, ali konacno sam ustao u vlasitu obranu i usprotstavio se goropadnoj pokvarenoj zeni, koja predstavlja sve lose ljude s kojima sam ja mislio da sam dobar.

Pobijedio sam balkanski, ali i kako drugacije pobijediti balkanca osim balkanom samim...